BiH

GRANA I VJETAR

Vjetar je lagano njihao mladu brezovu granu. Lagano i nježno kao da se bojao da je ne slomi. U velikom dvorištu okruženom visokim brezama na drvenoj plohi pričvršćenoj debelim užetom i svezanim za deblo, ljuljala se desetogodišnja djevojčica. Njihala se lagano i predano uživala u tom talasastom zanosu dok je vjetar mrsio njenu plavu kosu. Pored skoro utihlog ognjišta sjedio je djed i zamišljeno gledao u žeravice u kojima su svjetlucale posljednje iskre i nagovještavale skoro utihnuće. Kao da je u tim skoro ugašenim iskrama vidio gašenje jednog života. Mislio je u sebi baš kao i ove iskre i život u početku bude vatra jaka koja gori, vremenom izgara i na kraju postaje žeravica koja se ugasi. Iz te zamišljene sjete prenu ga glas njegove unuke.

– Djede, jesi li dobro? – Čino si se tako umornim i iscrpljenim. Da li si zaista dobro, djedice?

– Jesam dijete, zaista jesam. – Odgovori djed.

– Djede, vjetar je prelomio granu jedne breze. Eno one tamo, one mlade, tek procvale.

Starac se zagleda u pravcu koji pokaza djevojčica te teško uzdahnu i jedva čujno izusti: “Sve i da grana oprosti vjetru, ipak ju je jednom slomio, O moja, Azra“!

-Šta reče djede?

-Ništa dijete, ništa.

Azra, ko je Azra, djede? Je li to ona lijepa žena čiju sliku čuvaš u kutiji od školjki?

– Jednom sam je vidjela dok sam sa mamom pospremala sobu. Oprosti djede što sam preturala po tvojim stvarima.

– U redu je, dijete, u redu je. – Zamišljeno i zagledano negdje daleko jedva izusti te riječi.

Azra, jedna žena, jedna mladost, i jedna ljubav. Kao da decenije i slike prošlosti oživješe pred očima ostarjelog Arifa. Kao da ugleda uvojke duge crne kose prebačene preko lijepih djevojačkih ramena. Kao da između brezovih krošnji ugleda dva prelijepa oka boje kestena kako mu se smiješe, puna ljubavi i topline, i kao da hoće da ga ohrabre i kažu mu: “ U redu je Arife, život često ima svoje razloge.“ U tom zanosu neke melanholije i čežnje starac odluta u daleku prošlost.

– Ustaj, Arife! Zove te otac.

– Pusti me još malo, majko!

– Ustaj, srdit je jutros. Neće biti dobro ako se odmah ne odazoveš.

– Umoran sam majko.

– Moraš biti umoran kad si cijele noći skitao po sokacima sa onim svojim skitnicama, i tek u zoru došao kući. Čula sam te, ali sam prešutila ocu i opet te branila. Zato ustaj, odmah da ne posumnja, jer nećemo dobro proći ni ti, ni ja. Ti ako sazna, a ja što sam lagala. Majka izađe iz sobe, a Arif osta ležeći budan i mrzovoljan, ali se pridiže i pođe da se oblači. Nije mu se ustajalo, a pogotovo izlazilo iz sobe. Dan je bio tmuran, oblačan i hladan, jesenski. Bio je bezvoljan, ali se sjeti majke koja ga uvijek branila od očevih pogrda i prijekora, i zbog njega često i sama stradavala. Zato brže navuće hlače i košulju i uputi se u dnevnu sobu gdje je otac po običaju sjedio ujutro i pio kahvu. U velikoj dnevnoj prostoriji na sofi sjedio je stari trgovac Ahmet. Motao je duhan i mrko gledao ispred sebe. U uglu sobe na šporetu majka je kuhala kahvu čiji miris ispuni cijelu prostoriju nekim prijatnim mirom. Na zidnom satu napravljenom po austrougarskoj kreaciji, koji je još ostao kao poklon od Arifovog djeda sinu Ahmetu izbijalo je osam sati kad u sobu uđe mladić.

-Sabahajrula, oče! Reče Arif.

Ispod skupljenih obrva podiže se mrzovoljan pogled, te jedva otpozdravi. Zapali lulu i povika:

– Gdje si ti do sad, dangubo?! Osam je sati, a ti još drijemaš!

– Ustao je na vrijeme, Ahmete, pusti dijete! Reče majka.

– Dijete? Kakvo crno dijete? Pola čovjeka je u njemu. Od vakta je davno bilo da svoju djecu budi, a ti mi reci da je dijete! Ti si ga i umazila svojim tepkanjem. Dijete, dijete…!

– Ponesi tu kahvu i šuti! Dosta je bilo tepkanja, vrijeme je da se ozbiljne stvari počnu u ovoj kući riješavati.

Dobra starica, fina i mirna žena ušuti, jer je znala narav svog Ahmeta pa je bilo bolje da mu ne proturječi. Donese kahvu i spusti je na stol, nasu tri fildžana te ponudi muža i sina. Arif je stojao na pola sobe ni tamo, ni ovamo. Bio je smeten što od nenaspavanosti, što od očevih prijekora te je stojao kao ukupan i čekao ishod ovog očevog razgovora koji nije slutio na dobro.

-Sjedi dangubo i pij kahvu! Reče otac.

Arif sjede preko puta oca, a majka na svoju drvenu stolicu na kojoj je po običaju sjedila. Nastade neugodna tišina, i majka, i sin pobojavali su se i samo naslućivali šta bi otac mogao ponovo da kaže. Ahmet je bio čuveni čaršijski trgovac. Dobar, pošten, ali srdit i čovjek teške naravi. Želio je da od sina načini istog takvog čovjeka, dostojnog imena koje nosi. Nije želio da mu sin skita po čaršiji i uzalud protraći vrijeme. Srdio se kad bi čuo kakve čaršijske priče, te prekoravao sina tako oštro da bi slušalac koji sluša pomislio kako u njemu nema ni trunke ljubavi, ali bilo je. Ahmet je jako volio Arifa. Samo je bio čovjek tvrda srca i nije to pokazivao, ali mu je u životu sve pružio i nije mu ništa manjkalo, osim koje lijepe očeve riječi u trenucima kad mu je najviše trebala.

– Slušaj Arife! Reče otac. Mladić se prednu i pogleda majku. Cijelo biće mu zadrhta jer ga otac nije zvao imenom. Znao je da nešto nije u redu i da je krajnje ozbiljno.

– Slušaj dobro! Ima da se makneš od Mehagine Azre! Nemoj da se smucaš oko njihove kuće. Nemoj da me brukaš, da mi se čaršija i ljudi smiju. Nemam ništa protiv djevojke. Lijepa je to se ne može osporiti. Te crne kose, oči, ih uzdahnu otac…ko može reći da nije lijepo i ljupko djevojče. – Mehaga se ljuti i poručio je da ti kažem da se makneš da ne bi bilo većeg belaja. Čak mi je zaprijetio. Kaže da je Azru već zaprosio neki zlatar iz Tuzle. Nije ni njoj po volji, ali ne smije da se usprotivi ocu. Mehaga je stara inadžija i tjera po svome, i sina je oženio nazor nekom begovom kćerkom samo da unovči imanje. Otac završi, otpusti dim, ispi kahvu i ušuti. Arif pogleda majku, obori glavu, teško uzdahnu i ustade sa sofe.

– Kuda ćeš sine? Nisi ni kahvu popio. – Reče majka. Otac joj rukom dade znak da ga pusti i Arif izađe iz sobe.

-Pusti ga nek’ malo otpuhne! Reče otac i kao da se i njegovo staro srce smekša i zamisli, te se u nešto zagleda kroz prozor. Arif uze jaknu iz sobe i zaputi se na čaršiju. Išao je kao u snu, tužan, ojađen, težak, ljut na sve i na svakoga. Šibao je hladan oktobarski zrak, i kao mač sasjecao svojom oštricom lica prolaznika. Išao je Arif, dvadesetsedmogodišnji mladić, crne guste kose i lijepih crta lica, skladnog lika i pravog begovskog stasa dobro poznatim sokakom. Išao je dok je hladan zrak šibao po lijepom licu, a u duši mu se stezalo i u očima tinjale neisplakane suze. Stade ispred Mehagine kuće i baci kamenčić na prozor. Otvoriše se prozorska okna i na njima se ukaza dragi lik njegove Azre. Bila je to prelijepa djevojka, duge crne, valovite kose, lijepih očiju boje kestena, pravilnih i lijepih crta lica, skladnog nosa i rumenih djevojačkih usana. Bila je u dugoj crvenoj, kućnoj haljini koja je davala dodatnu notu njenoj ljepoti. Ugledavši Arifa ozariše se njene lijepe oči i zablistaše sjajem u kojima je tinjala ljubav.

– Zašto si doš’o? Upita Azra kao iz nekog prijekora.

-Otac će ubrzo da se vrati kući. Bolje bi bilo da se ne sretnete. -Kasno je Arife, već me je obećao nekom zlataru u Tuzlu. – Kasno je, slomio se moju granu, moju ljubav, vjetre! -Zašto nisi doš’o da me isprosiš, da me otmeš i odvedeš? – Imao si vremena. – Možda me ne bi dao njemu da si bio uporan.

– Odlazi! Gotovo je sve. Izustivši te riječi koje su je bole u srce, Azra još jednom pogleda Arifa, onako mladalački zaljubljeno i sa skrivenom čežnjom, a niz lijepo lice kanuše dvije suze i skvasiše drhtave usnice. Zalupi prozorska okna jako i čvrsto kao da s njim zatvara i svoju ljubav, sjećanje i mladost. Arif zastade ispred kuće još malo kao da nije htio da se pomiri sa sudbinom, kao da je čekao zadnje tračke nade da se upale u žeravici koja se zauvijek gasila. Krenu niz sokak i nestade u gustoj oktobarskoj magli…

– Djede, djedice, jesi li dobro!? Povika djevojčica. Starac podiže tešku klonulu glavu i sa naboranog lica obrisa jednu suzu.

-Djede, opet puše vjetar. Bojim se da ne prelomi neku mladu granu.

– Neće Azra, povjetarac nikad nije slomio granu. Reče djed i zagrli, i privi unuku u krilo.

Amila Mustajbegović-Osmić

Comment here